“Želim da se nastavi ovo moje putovanje kroz život, uživajte i ča je život vengo fantažija”, znane su riječi Olivera koje je ponovio i pred samu smrt – Style

0
16

Napisao: Zlatko Gall

Kao i većina hrvatskih medija Večernjak je naveo da su Oliverove zdravstvene tegobe počele u kolovozu 2017., kad mu je dijagnosticiran rak pluća. Uslijedila je kemoterapija i hrvanje s bolešću, no Oliver nije gubio optimizam. “Sada mi treba mir. Moj je spas glazba. Hvala svima na brizi”, poručio je za Večernji list nekoliko dana nakon što je javnost saznala za njegovu bolest. Bio je optimističan i veselio se najavljenom koncertu u prosincu u splitskoj Spaladium areni, gdje je – na dva unaprijed rasprodana koncerta – s publikom trebao proslaviti sedamdeseti rođendan. Koncert je ipak, po preporuci liječnika, bio otkazan, kao i dolazak Olivera na Porin tri mjeseca poslije, kada je dobio nagradu za životno djelo. Publici se tada obratio videopozivom iz svog doma i rekao: “Kao dijete sam želio svirati i pjevati i taj se san nekako prekinuo. Pozdravljam sve dobre ljude koji su bili oko mene i koji su me podržali u toj krizi. Čini mi se da još ima vremena za pjevanje i sviranje i ako se stvari poprave, bit će to dobro. Iza mene je stala moja familija i svi ljudi koji su se trudili da mi bude što lakše, a pogotovo svi na onkologiji u Splitu. Želim da se nastavi ovo moje putovanje kroz život, uživajte i ča je život vengo fantažija”. U prepunoj Spaladium areni, koja je višeminutnim aplauzom popratila Oliverove riječi, zacijelo, kako kaže otrcana fraza, nijedno oko nije ostalo suho. Iako su koji mjesec poslije stizale i optimistične vijesti o oporavku, pogoršanje je Olivera iz Vele Luke ponovno dovelo u splitsku bolnicu, gdje je i preminuo.

Kraj jedne velike priče? Nipošto. Jer, kao nikada do tada, Hrvatska je tih dana tugovala. Iskreno.

Zacijelo je tek tada postalo jasno koliko je dubok Oliverov trag, koliko su značajne njegove emocijama natopljene “dalmatinske himne” čak i za one koji su uvijek brkali peškariju i peškafondo, lancune i botiljune, a svaki put kad bi čuli Vitar puše pitali bi “kaj to Dalmošima znači Šolta?”. I zadnjem estradnom nevježi moralo je biti jasno da u vremenu i prostoru niskih vrhunaca, u kojem se riječ “selebriti”, “zvijezda” ili “legenda” koristi kao psovka, nazvati Olivera Dragojevića legendom ili nekim drugim terminom za estradnu veličinu, bila bi prava uvreda. Jer Oliver je – bez imalo pretjerivanja – vrijednost nemjerljiva estradnim mjerilima. Kao “kozmički Dalmatinac”, kako ga je odavno nazvao Dražen Vrdoljak, ili, jednostavno, kao Oliver Veliki, u usporedbi s kojim su mnoge druge “veličine” mizerno male.

Vijest o smrti Olivera Dragojevića koja je, uz prigodne tekstove, preplavila hrvatske medije očekivano je izazvala reakcije i u Srbiji, većinom pune toplih riječi i sjećanja na pjevača čije su skladbe impregnirale sjećanja milijuna građana negdašnje države, ali i njezinih kasnijih razdruženih članica. Ne bez vraga, jer Olivera – unatoč odluci da ne nastupa u Srbiji – nitko “tamo daleko” nije zaboravio. A i kako bi kad njegove pjesme, one stare runjićevske i one nastale posljednjih dvadesetak godina, u Beogradu trešte iz kafića, vrte se na radijima i postaju, u pravom smislu riječi, “južnjačka utjeha”. I za sve one kojima je dalmatinska obala ostala zapisana kao nostalgična razglednica vlastite “bolje prošlosti” i za publiku koja se na Olivera navukla tek poslije Cesarice.

No, kao još jedan dokaz da su društvene mreže postale psihijatrijski kauč s kojeg ozbiljno poremećene osobe rigaju mržnju, uvrede i zlo, bilo je i opakih, podlih i do bola neukusnih komentara. Na njih je kratko i jasno odgovorio veliki srpski glumac Nikola Kojo, napisavši: “Ovakvo smeće živi pored vas. Mislite o tome. Zbogom, divni Olivere, koje god da si vere i nacije”.

“Zbogom, Olivere”, rekli su i mnogi drugi, a Split – taj ekstrovertirani i neuralgični grad, podijeljen, baš kako mu ime na engleskom kaže, ideološkim, kulturološkim te svim drugim rasjedima i provalijama, upriličio je oproštaj koji se pamti – s “cilin gradon” okupljenim na Rivi, stotinama brodica koje su katamaran s lijesom pratile sve do Oliverove Vele Luke i suzama koje su se miješale s pjesmom. S Galebom i Vjeruj u ljubav. I sam sam te večeri nakon objave Oliverove smrti svjedočio okupljanju na Pjaci, gdje su se u po’ glasa pjevale Oliverove pjesme, ili kasnije na mitskim festivalskim Prokurativama, gdje su spontano osebujni hommage i “adio” Oliveru otpjevale cure iz ženskih klapa i njihove muške kolege. Bio je to još jedan dokaz o čvrstim vezama Olivera i njegova Splita. Tog čudnog grada u kojem nema zvijezda, već, kako bi to rekli TBF-ovci, “ili štrace ili face”. A Oliver je uvijek bio – faca. I to najveća.

 

 

1. Velu Luku ne zaboravi

 

Kao i svaka štorija, i ova Oliverova ima svoj logičan početak. U prvome licu jednine. Oliver mi ju je pričao tijekom 2005. i 2006., kad sam se konačno odvažio napisati njegovu osobnu i, naravno, onu glazbenu storiju. Biografija Južnjačka utjeha, u izdanju Profila, objavljena je 2006. godine, Oliver i ja zajedno smo je promovirali u prepunom zagrebačkom Saloonu (kultnoj adresi koja pamti njegove brojne nastupe) te u Splitu, i odavno je rasprodana. Ovo je njezin nastavak.

 

Rodija san se u Splitu 7. prosinca 1947., kao peto dite Mate i Kate Dragojević iz Vele Luke na Korčuli, i to u zgradi škole “Natko Nodilo”, u kojoj je tada bilo rodilište. Mater mi je dala ime po Oliveru Twistu. Govorila je poslin da je to bilo zato što smo bili prava poslijeratna sirotinja. Prije mene su se rodile tri sestre – Glorija, Marija i Tatjana, ali su i umrle prije moga rođenja, dvi u Veloj Luci odmah posli poroda, a jedna u partizanskome zbijegu u El Shattu od salmonele.  Stariji od mene je i brat Aljoša.

Moja familja ima nadimak Koža. Niki je pradida dera kože i zvali su ga Derikoža, ali su lini judi u Luci to skratili na – Koža. 

Prve godine života proveja san u Veloj Luci… Iz Luke smo se priselili u Split kad je otac dobija posal pilota u Lučkoj kapetaniji. Prva sićanja iz ditinjstva vezana su mi uz uzbune i vježbe civilne zaštite poslin rata te slike judi koji s gas-maskama trčidu po dvoru.

U Splitu je pohađao osnovnu školu “Vlado Bagat”. Generacije iz “četrdeset i neke”, poput Oliverova brata Aljoše (koji je preminuo 2011. godine), pamtile su je i kao mjesto s najboljim razglasom u Splitu u pedesetima, gdje su mnogi propjevali. Kao i mnogi Splićani bez djedovine iz tih godina, i Dragojevići su često mijenjali adrese. Obitelj je najprije stanovala u Omiškoj ulici, potom u tadašnjoj Ulici XX. divizije, današnjoj Osječkoj, a nakon toga na Gripama, u malome stanu koji je dočekao i drugu generaciju Dragojevićevih.

 

Meri Cetinić također je Splićanka iz Vele Luke. Štoviše, s Oliverom je u daljem rodu, a slučaj je htio da su Oliverov barba i bratići stanovali u istoj kući u kojoj su živjeli i Cetinićevi, u središtu Splita, u tadašnjoj Ulici sinjskih žrtava.

“To su bili starinski, ne osobito veliki stanovi, a između njih golemi hodnik, zajednički za pet-šest obitelji. Svi smo bili rodom iz Blata ili Vele Luke, a taj famozni hodnik na kojem su se svi okupljali bio je poput onih iz talijanskih neorealističkih filmova. Oliver i Aljoša često su dolazili  rođacima, našim prvim susjedima, i već se tada u hodniku naveliko sviralo – gitare, harmonike… Moja starija braća, Ante (basist i jedan od vodećih članova kultnih splitskih Delfina – op. Z.G.), koji se u to vrijeme već bavio glazbom, i Boris, družili su se s Oliverom i Aljošom, a možda su i svirali s njima… Zanimljivo je da se ne sjećam svirke svoje braće, ali pamtim Aljošu i Olivera kako po cijele dane sviraju u tom našem hodniku. Ja sam sedam-osam godina mlađa od njih i bila sam premala da bih s njima svirala, no stalno sam se vrzmala oko njih i upijala glazbu”, prisjeća se Meri Cetinić.

“Non-stop smo u tom hodniku svirali i pivali. Družili smo se i s Merinom braćom i s našim rođacima, dicom našega barbe Antića Žuvele”, prisjećao se Aljoša.

Meri i Oliver poslije su mnogo puta zajedno nastupali, čak nakratko dijelili i bend, More, te ostali dobri prijatelji.

 

Mater i otac su radili, a Aljoša i ja smo doma sami kuvali. Poštenije je reć da je Aljo kuva, a ja san sprema i pomaga oko sudi. Bilo je to gadno vrime: malo pinez, malo spize. Nije bilo mesa, a sićan se da smo dobivali i pomoć. Pamtin američko maslo, zvali smo ga “John Waynne maslo”, pa mliko u prahu. Kad san bija mali i kad bi me pitali šta ću bit kad naresten, govorija san – mesar. Zna san jednoga maloga, sina od mesara, i u nji se svaki dan jilo meso. To me je fasciniralo. Stan di smo živili bija je mali – jednosobni, ali ni drugima nije bilo puno boje. Svako je sve zna o svakome, a i danas Aljo i ja pamtimo prijateje iz ditinjstva, koji su se rasuli svugdi po svitu.

Oliverova fotografija iz najmlađih dana – kao dvogodišnjaka – našla se na ovitku njegova albuma Vrime. Riječ je o polovici fotografije, jer na izvorniku, Oliver je u društvu starijeg brata, Aljoše, a snimljeni su, prema “ekspertizi” ovoga potonjeg, kod bivše bačvarije. Obojica su odjeveni u “uniseks” kompletiće kakvi su bili u modi tih godina: pletene hlačice s majicama u jednome dijelu koje je, kako i spada, isplela mater. Dizajneri su zbog zahtjeva CD-ovitka s izvorne fotografije “uklonili” Aljošu. “Pravi si pas, kako si me moga izrizat sa slike, a lipši san od tebe”, napola u šali, a napola ozbiljno spočitavao je Aljoša Oliveru nakon objavljivanja albuma Vrime, no “problematična” fotografija nikada nije narušila bratski odnos, oduvijek prepun “škerci”, zadirkivanja, duhovitosti i uzajamnih, nimalo zlobnih, “gađenja”.

“Točno je da san ja kuva, a Oliva je bija zadužen za čistit i prat sude. Meni je bilo pet, a njemu tri, a bili smo sami doma jer mater je u to doba radila u Banovini, tadašnjoj Komandi mornarice, ka čistačica. Da bi dobila penziju, morala je, naime, radit niko vrime i kod stare i kod nove vlasti… “, svjedočio mi je Aljoša Dragojević.  

Ako je pokojni pjesnik, novinar i sjajni tekstopisac Momčilo Popadić Pop, kao rođeni Blaćanin, a s Blaćanima su Velolučani u stoljetnome suparništvu, prijatelje godinama uveseljavao pjevanjem “izvornih” stihova svojega hita Skitnica u varijanti “više volim Blato nego Velu Luku”, Oliver je zacijelo najzaslužniji za upisivanje Vele Luke na domaći estradni zemljovid. Ujedno, upravo je on klapskom standardu Sjećanje na Velu Luku, oko kojeg su se godinama sporili autori Žuvela i Oreb, a kolokvijalno ga baš svi zovu Velu Luku mala ne zaboravi ili samo Vela Luka, dao himničke dimenzije izvodeći ga na koncertima.

Svako smo lito provodili u Veloj Luci. Kako nismo imali didovinu, stanovali smo kod barbe. Bilo nas je ka pasa: puna kuća, i po trideset bi nas spavalo u kužini, u hodniku, u dvoru… Kad smo se spuštali na more, parili smo ekskurzija.  Jer kod babe i dide, koji su još tada bili živi, naprosto nije bilo mista za svi. Tek kasnije smo u Luci naslidili njihovu kuću. Kada je otac otiša u penziju, priselija se na Korčulu. Čim sam skuca neke novce, napravija san i ja kuću sebi, ali kako to već ide, danas liti u toj kući spavaju dica, a Vesna i ja smo – na brodu… Sićan se da san u Luci nastupa i kao saksofonist. Jedno lito, a meni je može bit bilo 13-14 godin, u Luci je nastupa bend kojemu je triba drugi saksofonist. Ja san prihvatija ponudu, zatvorija se pet dana s jednin prijatejen u kuću i vježba. Kad je došla večer nastupa, kako nisan ima duge gaće, sili su me na katrigu, a noge mi pokrili tavajon.

Nakon uspjelog premijernog nastupa, i dva sljedeća ljeta svirao je u Veloj Luci. U dugim hlačama, naravno, i to kao multiinstrumentalist, koji je već tada uspješno baratao usnom harmonikom, saksofonom, klarinetom, klavirom i gitarom.

“Oliver je, kao i ja, rođen i rastao u Splitu, ali je – mnogo prije mene – Velu Luku doživljavao kao svoje mjesto pripadanja, kao svoj emocionalni zavičaj. Štoviše, on je tipičan pripadnik jedinstvene velolučke, odnosno korčulanske kulture. Ljudima sa strane svi su Dalmatinci isti, kao i svi otočani, s istim južnjačkim genima, no kada se malo bolje upozna te ljude i njihove sredine, uoče se mnoge različitosti i specifičnosti. Posebice je to izraženo na Korčuli, jer, primjerice, Blato i Vela Luka udaljeni su tek koji kilometar, a dva su posve različita svijeta”, tvrdi Meri Cetinić.  

Oliver je Luku volio kao i Split. Veze iz djetinjstva ostale su jednako čvrste i kasnijih godina. Izdržale su i svih onih godina kad je “rojenu valu” kao glazbeni gastarbajter zamijenio za njemačke klubove, bolje hotele i europske plesnjake. Održale su se i dok je palio i žario pozornicom na Prokurativama kao prvo grlo “dalmatinske šansone” te u devedesetima, kada je, nakon Cesarice, postao ultimativna zvijezda hrvatske estrade. Dapače. Kao da je Vela Luka – mjesto impregnirano uspomenama djetinjstva i ljetnog dokoličarenja – kasnijih godina postala njegova osobna istoznačnica za Dalmaciju u malom, zavičaj u najužem smislu i akumulator koji će, za zimskih ili proljetnih “ukradenih” vikenda i ljetnih mjeseci puniti ispražnjene baterije.

“… Ako je glazba prva ljubav Olivera Dragojevića, more je zasigurno njegova najveća strast…”, počinje svoj tekst o Oliverovu “zimskom ljetovanju” u Veloj Luci novinar Arene.

“… Zimski dan Olivera i njegove prijatelje odvede u lov na lignje(…), a u društvu s morem, vjetrom, sidrima i parangalima, Oliver zaboravlja i estradnu scenu i menadžere i reflektore i duga putovanja.” Poetski raspoložen novinar očito se nije baš često zimi družio sa sidrima, ali u nečemu je ipak bio posve u pravu. Oliver je u sezoni liganja često znao potegnuti do Luke.

Na ljetnom ribolovu društvo bi mu u dvijetisućitima često pravio i sin Damir, koji je jedne cijele zimske sezone i boravio u Luci, igrajući nogomet u tamošnjem klubu. “Otac bi me zna nazvat rano ujutro i kazat da je upravo krenija brodom iz Splita i da će doć u Luku pa da idemo na ribe. Kad bi pak osta u Luci na brodu nekoliko dana, tad bi me, čim bi osvanija lipi dan, probudija ujutro i zva da idemo na ribe. Ja bi’ se spremija, obuka tutu, uzeja ruksak i – krenili bismo. Najdraže mu je put Palagruže”, priča Damir, jedan od Oliverovih sinova blizanaca.

“Kad je otac u Luci, niko ga posli pet-šest dan više i ne poznaje. Pusti bradu, uvik je u stare široke bermude i šlape ili u koju staru majicu. Prije koju godinu otišli smo u Korčulu kupit biciklu. Otac je nosija sunčane očale koje su bile više neki moj đir nego onakve kakve on inače nosi, bija je u kratke gaće i maju… Odjednom ga je netko zazva po imenu. On se okrenija i sta na mistu. Uto mu je priša neki čovik, dobro ga pogleda i reka: ‘Oprostite, mislija san da ste Oliver Dragojević.’ ‘Ništa, ništa…’, odgovorija je otac i mi smo išli ća ka da se ništa i nije dogodilo. Misec dana kasnije ti isti čovik je oca vidija u Luci, priša mu je i reka: ‘Jo, šjor Oliver, da znate šta mi se prije nikog vrimena dogodilo… Vidija san čovika koji je izdaleka sličija na vas i okladija san se za 500 eura da ste to vi, ali kad san doša blizu tog čovika, vidija san da s vama nema nikakve veze!’ Otac se samo nasmija i reka: ‘Eto, događaju se takve stvari’… “, prisjeća se Damir.

Aljoša Dragojević se pak sjećao velolučke epizode iz sredine sedamdesetih, kad je Oliver upravo bio krenuo u samostalnu karijeru. Malim brodićem, kaićem, Dragojevići su se kao i uvijek zaputili do maslinika, brat masline, a Oliver je vreće s ubranim maslinama nosio na kaić i poslije ih iskrcavao. U Veloj Luci primijetile su ga dvije Zagrepčanke. Jedna od njih je zapitala: “Je l’ to Oliver?” Druga ju je ismijala: “Kaj bi on masline nosil!”  

Jednu pak tipičnu ljetnu Oliverovu epizodu s Velom Lukom kao ključnom točkom svakoga morskog đira zgodno je opisala i Gordana Pahlić, također novinarka Arene. “… Popularni mjesni brijač Boris Gugić, zvani Brico, prvi se došao pozdraviti sa svojim najboljim prijateljem Oliverom. Provirivši kroz prozor svoje jahte, Oliver se glasno pozdravljao s mještanima i gostima koji su nahrlili prema rivi. Pola centimetra sijede kose i toliko brade, preplanula koža s tragovima morske soli, široke bermude, gola prsa i bose noge jasno su odavale da se ‘stari morski vuk’ upravo vratio s ljetnog odmora. Prije negoli je krenuo na krstarenje duž Jadrana, sve do Dubrovnika, rodnog grada supruge Vesne, Brico mu je obrijao glavu na golo…’

Brico se jednom drugom prigodom prisjetio Oliverovih velolučkih rituala među koje spada i posjet – brijaču: “… Oko deset sati Oliver sjedne kod Bate, naruči pivo i dovikne mi: ‘Brico, ajde me obrićit!’ ili ‘Mali, kad me dođe red, zazovi me!’ I kad se riješim svih mušterija, izađem pred brijačnicu i zazovem ga: ‘Ole!’, i rukom mu pokažem da je na njega red. Stavim mu zatim pregaču i pitam kako će se ošišati. Prošlo ljeto htio je da mu mašinicom obrijem svu kosu. Bunio sam se: ‘Vidi kako si grub, pa ćeš izgledat ka pas!’, ali uzalud. Njemu se ništa ne da objasnit kad si nešto utuvi u glavu…”

Oliver je dao na stotine intervjua u kojima je strpljivo odgovarao i na pitanja o svojim precima, glazbenim počecima, najranijim žanrovskim sklonostima i nagnućima te strastvenoj ljubavi prema glazbi.

Korijeni su mu, kako je znao reći, sto-posto otočki.

Djed i baka s mamine strane, Kuzma i Margarita Žuvela, brane boje otoka Lastova, dok su Dragojevići, s očeve strane, djed Antonio i baka Marukina, Korčulani. Dida Antonio je 20 godina proveo u Australiji. Nije se obogatio niti pak zaradio penziju, poput stanovnika Trećića i likova iz Baretićeva Osmog povjerenika. Doma je umjesto naramka dolara donio samo jedan veliki putni kovčeg, baul, pretrpan starom odjećom, i dva stara klarineta.

“Materini nisu bili glazbenici, osim jednoga rođaka koji je svira klarinet, ali su zato svi Dragojevići uvik pivali. Teta je pivala u splitskom Kazalištu, barba – dakle, očev brat – u jednome zboru, dida je svira klarinet, a tu tradiciju san nastavija i ja. Jesan li već reka da mi je otac lipo piva ka i brat Aljoša?”, pričao je Oliver. Uostalom, u ljetnim večerima u Veloj Luci mnogi su se namjernici i domaći mogli uvjeriti u slaganje vokalnih harmonija Dragojevićevih.

 

Vela Luka je zacijelo profilirala Olivera jednako kao i Split. Zapravo, obje su ove sredine – premda jedna otočka i malomišćanska, a druga gradska – imale veoma jasna pravila preživljavanja i opstanka te stroge regule kojima se stjecao ulični kredibilitet. Valjalo je – kako to s pravom piše Tolja Kudrjavcev u svojem Vječnom Splitu – biti žovijalni kozer i šarmer ako nisi želio da te odbace, marginaliziraju ili – što je najgore – ridikuliziraju.

Oliver je to zarana shvatio. Istina, njegov su zarazni šarm i duhovitost prirodni jednako kao i golema muzikalnost, no – kao i hrapavi glas – valjalo ih je “kultivirati”: izbrusiti i uzgojiti.    

Uostalom, “umijeće gađenja” dalmatinska je disciplina. Pače, vještina koja zahtijeva duhovitost, ekvilibrističku verbalnu spretnost, obilatu dozu sarkazma i ironije te vještinu balansiranja na samome rubu provalije, odnosno na samoj oštrici koja duhovitost s kojom ćete “proći lišo” dijeli od sankcija za brutalno vrijeđanje sugovornika. Uostalom, sličnu je vještinu razvio i rođeni Šibenčanin Arsen Dedić – vrašku dovitljivost i duhovitost s dozom sarkazma koja bi u trenu razoružala svakog verbalnog duelista. Ili pak nasilnika.

Vještina je to koja, posebice ako si neuhranjeni očalinko koji u Luku dolazi za školskih praznika ili je među manjima u razredu, omogućuje preživljavanje. Oliver je zanat dobro svladao. Štoviše, i usavršio ga.

O tome će spremno svjedočiti svi koji su ikada s Oliverom pokušali ući u verbalni duel ili pak svjedočili batudama i razmjeni prijateljske verbalne paljbe između Olivera i prijatelja, poput velolučkoga brijača Borisa Gugića zvanog Brico, Borisa Prizmića Bate ili ekipe iz klape Ošjak. Uostalom, i Meri se jednom prigodom pohvalila novinarima da je “jedna od rijetkih koju nije ošinula oštrina Oliverova smisla za humor ili cinizma”. Štoviše, prisjetila se čak i zaštitničkoga Oliverova garda za jedne zajedničke turneje po Sovjetskom Savezu, kad ju je “čuvao” poput starijeg brata. “Oliverov je humor pravi dalmatinski, velolučki… zna biti neugodan i naizgled jako uvredljiv, ali to je jednostavno poseban tip komunikacije. Oliver se tim humorom hrani. Čim dođe u Luku, raspituje se što se dogodilo, koji su novi vicevi u điru, ‘ko je koga zeznuo… Reklo bi se da puni baterije jer te će viceve i anegdote poslije preraditi i sam ih ispričati, dodajući uvijek nešto svoje”, kaže Meri. Izniman osjećaj za humor uvijek mu je služio i kao “ubojito oružje” i kao amortizer za baš svaku neugodnu ili kritičnu situaciju, no Meri je – premda kaže da bježi od jeftinih psihologiziranja – uvjerena da je humor i paravan iza kojeg stoji “ranjiva i osjećajna duša”. 

Sam Oliver je mnogo puta u intervjuima govorio o sebi kao “privatno zajebanom igraču”. Jer, kako je rekao novinarki Večernjeg lista u prosincu 1997., “… vrijeđam, gunđam, pijem, volim sve ono što vole normalni ljudi (i), nisam umjetan!”

Ima li to ikakve veze s horoskopom? Novinari i urednici Astro magazina misle da ima. U intervjuu s Oliverom u broju od 1. prosinca 1996. na “astrološko” pitanje: “Za Strijelce često kažu da su nepromišljeni u svojim izjavama, jeste li vi takvi?”, Oliver je odgovorio: “Da, po tome sam pravi Strijelac jer uvijek kažem ono što mi je na umu. Zna se dogoditi da nekog i povrijedim nekom svojom nepromišljenom izjavom, zbog čega mi je uvijek poslije žao”. Kao tipičnog Strijelca prepoznaje ga i Meri Cetinić, držeći da je prava umjetnička priroda, radoholičar – kada je posrijedi strastvena ljubav prema glazbi – ali i apsolutni šarmer, koji zna kako komunicirati i s “malim” ljudima i sa “selebritjima”.

Kao i svaki Dalmatinac odnosno Mediteranac, Oliver nije volio gubiti ni na kartama ni u biljaru, ni u balotama. O južnjačkom temperamentu svjedoči i njegov stari velolučki prijatelj Bata, vlasnik negdašnjega istoimenog kafića Bata, poslije restorana na samoj velolučkoj rivi.

“… Prije osam godina bili smo zajedno u Americi i putovali u Chicago, Las Vegas i New York. Kod nekih naših ljudi u New Yorku igrali smo balote. Bila je već prošla ponoć, malo sam varao ja, malo on, i oko tri ujutro više nitko nije htio popustiti, pa je počelo pravo vriđanje. Zatim me Oliver uhvatio za ruke i počeo tresti, a ja sam ga u sljedećem trenutku udario stolicom po glavi. Muzičari su sve to promatrali iz prikrajka, valjda misleći da više nikad nećemo ni riječi progovoriti. No, iste smo noći održali revanš. Tko je bio bolji? Po mojemu ja, po njegovu on!…” (Gloria, 12. prosinca. 1997.).

Oliver je jednostavno obožavao karambol. Godinama ga je tijekom sedamdesetih igrao u splitskoj Zenti Vlade Srdanovića i kod Bate u Veloj Luci dok je ondje još bio stol. Najradije je igrao sa starom klapom, posebice s najboljim prijateljem Ivicom Dožem – Riflom, no kasnijih godina partneri su mu bili i sinovi. Zašto baš karambol?

Zato što je zabavan. Ali i zato što je gušt – karat se. Ne igramo za novac, nego je cilj da jedni druge najidimo. Naravno, najprije se najidi onaj koji je izgubija, a kojega onda svi bodu, diraju u živac… Nije to za svakoga jer se tuče po svim slabim tačkama, po karakternim osobinama koje svi mi imamo i koje jedni kod drugih dobro poznajemo. Ja nisam među velolučkom klapom najbolji igrač, tako da se dogodi da me obilato izvriđaju. Ali, znan i ja vratit.   

Oliver je beskrajno volio tekstove Miljenka Smoje i Naše malo misto. Nije to bez vraga, jer možda je, i bez one svoje neponovljive “rašpe”, upravo on utjelovljenje Dalmacije, pa i nekih arhetipskih osobina na kojima je Smoje izgradio i danas tako živ svijet svojih osebujnih likova. Naposljetku, i Oliverov je humor bio takav. Vrckav, ali naizgled i grub. Posebice ako “pogani” jezik koji zna ubojito uzvratit i oplest, sudi kontinentalno uho, kojemu se može učiniti da je riječ o zloći, bizarnosti ili opakoj ekscentričnosti. Tomo Mrduljaš, skladatelj i Oliverov prijatelj te čest partner za odlaske na more i na ribe, dobro pamti svoj prvi dolazak Oliveru u Velu Luku. Kad je Tomo vezao svoj brod uz Oliverov i prebacio se na nj ljubazno pozdravivši svog domaćina, Oliver mu je srdačno poželio dobar dan, dao prijateljski ruku i – već sljedećeg trena potpuno odjevenog Mrduljaša gurnuo u more.

“Otac je iz zafrkancije izmislio ‘novu tradiciju’: bacanje u more svih koji prvi put dođu u Velu Luku. Naravno da to kao tradicija nikada prije nije postojalo… ali, eto, njemu je to bilo zabavno i gušta bi svaki put kad bi koga itnija u more”, priča Damir. Dakako, ni drugi iz Oliverova velolučkog društva nisu odveć zaostajali u toj tipičnoj dalmatinskoj ili pak mediteranskoj “disciplini”, katkad čak i brutalne “zajebancije”… Blizanci Davor i Damir pamte kako su Brico i Bata jednom namjerniku izvukli kabele iz automobila, a onda ga “ljubazno” pola sata gurali ne bi li mu auto “upalio”… Ili kad je isto društvo jednom splitskom prijatelju odriješilo konop kojim je njegov brod bio vezan za rivu dok je ovaj, ništa ne sluteći, pio kavu u obližnjem kafiću…

Ni Oliver nije prolazio lišo. Meri Cetinić pamti kako su jednom nju i Olivera bogato ugostili Brico, Bata i velolučka ekipa, a onda im, nakon obilate večere s ribom i vinom, donijeli neku minijaturnu harmoniku i rekli: evo, pa svirajte i zaradite večeru! Oliver je, kaže Meri, stisnuo zube i bez ijedne krive note svirao cijelu večer. Patio se, ali nije htio sebi dopustiti grešku, morao je pokazati da je vrhunski svirač te da ga nisu uspjeli nasanjkati.

 



Source link

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here