On je “Mister Graševina”, Davor Zdjelarević bio je rob podruma, sve je prodao, ne želi posjedovati više ništa, ne treba mu ni BMW ni vikendica i danas je hedonista vinoteke – Style

0
19

Napisao: Igor Stažić

Snimio: Bojan Haron Markičević

Ima dana kada moraš staviti glavu na panj i donijeti odluke koje nisu sudbonosne samo za tebe, već i za one koji dijele život s tobom, zapodjenuo je s nama ne baš običnu priču Davor Zdjelarević Zdjela, ili još jednostavnije, Mister Graševina. Uz ovo vino najčeπće se vezivalo baš njegovo prezime, a „zagrebački dečec s Tuškanca“ bio je sinonim za najvećeg proizvođača najpoznatije hrvatske sorte, a još više napitka kojeg je umješno spravljao. „Zdjelarević, jednako Graševina“ i to se često govorilo. Čak i u društvu sjajnih prijatelja i kolega Krauthakera, Enjingija, Adžića… Pravi vinoljupci dobro su znali da nije samo „potomak rajnskog rizlinga“, koji se dobro primio u našim krajevima, jedino s čime se dičio Zdjela, no oni prosječni pomislili bi prvo baš na Graševinu kad bi čuli za njegovo prezime.
Klizili smo lagano autocestom A1 iz Zagreba prema Slavoniji ni sami ne znajući, a kamo mi to idemo? Pretpostavljao sam da ćemo do Slavonskog Broda, točnije do Brodskog Stupnika. Tamo mu je bila djedovina, vinogradi, vinarija samo takva, a i hotelski resort. Dolazili bi probrani gosti i istinski sladokusci. Fino se je jelo i pilo, a i zabaviti se znalo. Rekreativci, posebice oni koji su pedalirali po uređenim biciklističkim stazama često su tamo pohodili, jednako kao i šetači koji su pješačili po vinogradima i utabanim pješačkim stazama. Znam da su ga Rusi, jedno vrijeme suvlasnici, isplatili pred sada već pet-šest godina, al’ vjerovao sam kako neće odoljeti da ne skrenemo desno prije Broda i uputimo se sjevernije u pitoma slavonska brdašca prepuna malih vikendica, lijepih sela i sokaka i jo bajnijih vinograda, gdje je sam sebi u amanet zadržao jedan manji vinograd, od mnogih koje je imao. Pomislih, tamo ćemo. No kad sam ga upitao je l’ da skrenem, a da nije ni trepnuo kazao je: – Vozi ravno. Idemo u Baranju kod mog partnera Slavka Kalezića, vrijednog vinara, znanog branitelja Domovinskog rata koji bitku danas bije s ozbiljnim poslom vezanim uz vina.
Lagano sam vezao konce slijedeći njegove misli koje su upotpunjavale mozaik spoznaja o purgeru koji je zarana, već u 21. godini i usred socijalizma 1985. otišao zbog businessa na razvaljenu djedovinu, u brežuljkasti dio Slavonije, pitoreskan i čaroban. Pored postojećih, ali naslijeđenih parcela nastavio je sa sađenjem nasada. Otvorio je i prvu privatnu vinariju u Hrvatskoj, a nije prošlo ni 5 godina i već je lagano počeo „uništavati kvalitetom vina“ komunističke kombinate. Zakratko, postao je i najveći privatni proizvođač vina u Hrvatskoj, s godišnjom produkcijom i od 300.000 boca, među prvima je „pospremio“ vino u butelju u „Jugi“… Udružio se 2007. s Rusima ne bi li dostigli brojku i od milijun, no onda je Putin malo prebacio preko ukrajinske granice. Zajednički posao iz snova, nakon dobre početne faze lagano se počeo rušiti kao kula od karata. Rusima je Europa nabila embargo, a tržište u kojem su vidjeli potencijal je nestalo. Uz pridodajuću globalnu svjetsku krizu iz 2008., koja je bila ekonomski egal, ako ne i razornija i od ove pandemijske, dogodio je domino efekt. Nije bilo druge nego pronaći neko novo spasonosno rjeπenje. Zdjelarević ga je tražio u novim potencijalnim investitorima koji su trebali zamijeniti postojeće i za mali udjel bili spremni osigurati im nova tržišta, no ruski partneri imali su druge pretenzije, isplatiti domaćina. I mogli su razmišljati drukčije, jer njima je posao sa Zdjelarevićem bio tek hobby i lijepa igračka. Uz ravnopravno suvlasništvo imali su oni ozbiljnije poslove, tako i onaj u IGH, gdje su preuzeli bili većinsko vlasništvo. I kako to obično biva, zbog neispunjenih poslovnih planova izvoza vina u Rusiju počele su trzavice i neizvjesnost. Zdjelarevići su kao pioniri postavili jednu od najljepših hrvatskih vinarija i preko noći našli se pred odlukom da odustanu od daljnje borbe, od onoga svima najvažnijeg i onog bitnog, materijalnog. I ne samo neostvareni snovi velikog izvoza u Rusiju, naposljetku domaćeg træiπta i pad cijena vina od krizne 2008. uvjetovali su Davorovu životnu odluku da krene novim putem. “U života stalna mijena jest”, kao stari lisac Davor je i to znao.

Imao je „njive plodne, vinograde blagorodne, u karuce upregnute čilaπe, sve je im’o“, osim slobode. Parafrazirajući legendarnu Balaševićevu priču o „Vasi Ladačkom“ tražio je spasonosno rješenje i to ne sam. Posjeo je za stol suprugu Višnju i kćeri Inju i Klaru, koji su punih deset godina sretno živjeli i radili na slavonskom imanju i istresao im dušu i svu muku njihovu.
– Možeš mi uzet vinograd, možeš mi uzet vinariju, al’ pamet i osjećaje ne, rekao samo to svojim curama pred šest godina, a ponavljam to stalno i svima onima koji me žele slušati i naučiti nešto od iskusnog čovjeka, sada već u zrelim godinama. Da, u pravu je “Grof”, kako ga od milja i danas zovu njegovi Stupljanini, stalno šalio i ubacivao viceve i anegdote.
Da razbije „ozbiljnu priču“ tako nas je i nasmijao onom o zagorskim znanstvenicima koji su ustvrdili, da je popiti čašu vina dnevno, ne samo jako zdravo, nego i premalo! Gle, ovaj se čovjek zna i šaliti i nakon svega što ga je snašlo.
On je jedan od onih koji znaju što hoće, a i vjeruju u obiteljski amenovane odluke. S Jokerom u rukavu, s imenom Zdjelarević krenuo je u posao gotovo na jednak način kao da vam dođe građevinar na gradilište bez zidarske žlice i miješalice. Zamislio je sebe kao vinara bez vinarije i vinograda, ali kao svojevrsnog selektora najboljih sorti iz cijele Hrvatske. Kako to funkcionira najbolje smo mogli vidjeti na licu mjesta, kod Slavka Kalezića u Batini.
U njegovu podrumu, pored brojnih domaćinovih „buradi“, nekoliko je i onih Zdjelarevićevih. On je taj koji prati cijeli ciklus proizvodnje, od okopavanja, obrezivanja, preko berbe pa sve do buteljiranja. I to je njegovo vino koje uz vrstu nosi i naziv ’Zdjelarević Wine Selection’’ limited edition (Z.W.S.). I takvih poput Kalezića ima trenutno desetak, od Dubrovnika, preko Pelješca, Istre pa sve do Slavonije. I pod istim brandom kreirao je vlastita vina, od Plavca malog, preko Babića, Malvazije pa sve do kontinentalnih sorti poput Chardonnaya, Graševine, Rizlinga, Šipona, kupaža… I radi ih s prijateljima, s braćom po krvi, istomišljenicima. Za njega je to jednako važno kao i imati odličan vinograd, podrume i vina.
I zakratko stigao je do produkcije od 60.000 boca. Taman onoliko koliko su njih troje iz uže obitelji Zdjelarević planirali. Ovaj vrsni vinar znan ponajprije po Graševini, osmislio je i neke od najljepših i najboljih vinskih kreacija. Osim čuvenih; Klinki, Z-Light Couve, Grof pjenušaca, Naguala je bio i ostao njegov najveći kvalitativni uradak. Vinsku priči živi otkad zna za sebe, no kad su ga Rusi „otkantali“ bilo je i zluradih komentara.
– Odjednom sam ostao usamljen na vjetrometini. Dok sam bio veliki gazda uvijek me okruživao velik broj “prijatelja”. Svi su me nešto trebali, lijepe priče pričali. Posjećivali nas redovito na našem imanju, divili se i po ramenima tapšali. I kako to obično biva kad odjednom nisi više velik u njihovim očima, hodam po ulici, ljudi me zaobilaze i okreću glave. Misle kako sam propao i zbore: „Otjer’o ga onaj Rus.“ U Esplanadi na skupu najvećih vinara, sve sama elita, pojavim se najbolje odjeven, s leptir kravatom, kao kicoš. No rijetko mi tko prilazi, a i oni koji smognu hrabrosti ne mogu, a da ne pitaju: – „Čuj, oprosti, priča se…“ Moram priznati da nije bilo lako glumiti, no kad si siguran u sebe nađe se snage, prisjeća se Davor Zdjelarević prvih dana restarta posla i života.
Oni koji su se najviše naslađivali „njegovoj nesreći“ nisu mogli u glavu utuviti da je to zapravo bila Davorova sreća. Smijao se i on tada suzdržano i kiselo, no pristojno. Tražio je rupu u raskošnoj dvorani da se sakrije, a vjerovao je u veliki come back.
Dakako, jako je Zdjelarevićima bilo važno da i dalje budu svoji, da ne ovise o drugima i da to što rade, bude sa srećom i zadovoljstvom. Bez grča u želucu. Onaj kiseli osmjeh Zdjelarević je „nosio“ jedino tog teškog dana u čuvenom zagrebačkom hotelu, a zluradi iz tog vremena teško ga i danas zbog srama skrivaju kad ga susretnu.
– Gorko je to iskustvo bilo, ali i pročišćenje. Valja i to proći u životu, jer na kraju pravda pobijedi, stigne oslobođenje i katarza. Ne predajem se nikada! I kad su već svi mislili da je kraj Zdjelarevićeve vinske balade, u travnju 2016. velikom gala svečanošću, i to upravo u toj istoj Esplanadi, velikom gala večerom na proslavi obljetnice 30. godina uz svitu gostiju iz struke, kolega vinara, umjetnika, viđenije gospode i prijatelja Zdjelarevići najavljuju svoj novi uzlet predstavljanjem svog novog projekta “Prve difuzne vinarije u Hrvatskoj”
Mogli bi opet Zdjelarevići i više, no ne žele ponovo upasti u klopku kad ti posao otme život. Lijepa je to priča, no kad su Zdjelu Rusi isplatili i nije baš tako izgledalo. Trenutno im je život slađi od još većeg uspjeha, a vaga na kojoj stoje ova dva utega izbalansirana je točno po sredini. Ne ide ni milimetar lijevo ni milimetar desno.

DAVOROVI NAJBOLJI TRENUCI

Nekad najveći hrvatski vinar ponovo jaše, a za kapljicu i pajdaše ima puno više vremena. Danas proizvodi 4 x manje butelja i to selektirajući najbolje sorte probranih vinara u čijim podrumima kreira svoja vina.

Supruga Višnja, s njime u dobru i zlu. I kad je odlično, a i kad loše krene. – Puno se bolje osjećamo kad nemamo više nekretnina na glavi. Ponovo smo u poslu koji ima logiku, smisao, koji na kraju donosi i ono osnovno, preduvjete za život i ono jednako važno – zadovoljstvo

Najvažnije je imati, pamet, zdravlje i dobre obiteljske odnose. Od tuda sve započinje. Zapne li na bilo kojoj od ovih karika sve se ruπi kao kula od karata. Bitno je sačuvati sreću i veselje

Teška je bila odluka prodati biznis koji je bio sav naš život. Kriza je sve ubrzala. Tlačilo nas je i ugrožavali smo materijalni status familije, a još više kvalitetu našeg obiteljskog života. Tradicija i djedovina su jedno, a zdravi odnosi u obitelji nešto sasvim drugo

S baranjskim prijateljima i partnerima, Slavkom Kalezićem i dr. Martin Siberom. Kod desetak hrvatskih vinara imam “svoje bačve” u kojima po vlastitim recepturama kreiram Z.W.S. vina. U ovom trenutku imam njih 30 različitih na kojima stoji etiketa “Zdjelarević selekcija” Uskoro stiže i vino po kojem me svi znaju – Graševina Zdjelarević. Zdjela je sad zapravo svojevrsni selektor koji na najboljim hrvatskim vinogradima i među najboljim vinarima i ljudima probire “bazu i vrhnje” za vrhunska vina iz cijele Hrvatske. Ima Plavac mali, Babić, Malvaziju, Žlahtinu, Šipon, Rizling, Graševinu, Chardonnay…

– Prisutan sam u cijelom procesu proizvodnje, a bez mene ne može ni ispijanja kapljice s prijateljima. Prvo biram vinara s najvišim mogućim potencijalima. Kalezić i dr. Siber puni su razumijevanja za novi put Zdjele

Uz svoju novo otvorenu Boutique vinoteku ” VINORETUM – CROATIAN FINE WINE SHOP” u jesen 2019. g. na adresi Miramarska cesta 24, BCI & Hotel INTERNATIONAL u Zgrebu, Zdjelarević će Vam i dalje pričati vinske priče i vizije i tko zna u kojem će smjeru i svemiru njihova kreativnost ostaviti traga



Source link

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here